Svi smo već čuli da nije dobro pustiti dijete da plače i taj obrazac ili uvjerenje prenosimo i u kasniju dob djece. No, shvaćamo li ovo previše doslovno? Sve je više roditelja svjesno kako „cry it out“ metoda, odnosno – metoda „pusti da plače pa će se naviknuti“, nije dobra za razvoj djece.
Koliko krivo interpretiramo pročitano?
Ta je metoda popularna posebno kod uspavljivanja gdje se dijete doista nauči da roditelj neće doći pa s vremenom više ne plače i zaspe samo. No razvijamo li ovdje sigurnu privrženost? Dijete takvim postupanjem dobiva poruku da oni koji bi trebali zadovoljiti njegove osnovne potrebe, u tom slučaju potrebu za sigurnošću, nisu tu te da svijet nije sigurno mjesto za njega na čemu se gradi cjelokupno njegovo funkcioniranje u životu.
No, jesmo li previše doslovno shvatili ovo „nije dobro pustiti dijete da plače“!?
Znači li to da djecu uvijek moramo izvlačiti iz negativnih osjećaja i spašavati samo kako bi bili sretni te dizati bebu na prvi plač?
U radu s roditeljima susrećem se često s osjećajem krivnje i preispitivanjem što da naprave jer „nije dobro da dijete plače“ pa bih ovdje pobliže voljela objasniti koliko i kada je u redu pustiti ili ne pustiti dijete da plače.
Što se misli pod “cry it out” metodom? Da je poanta samo pustiti dijete da plače?
Dakle, kada govorimo o „cry it out“ metodi, ona se odnosi na teoriju da se dijete pušta samo kako bi zaspalo. Drugim riječima, obavili ste sve svoje roditeljske dužnosti i dijete je spremno za spavanje. Polegnete ga i otiđete i ne vraćate se makar dijete i plakalo, te će tako na samo u jednom trenutku i zaspati.
Međutim, nije dobro pustiti dijete da plače i tako primjerice nauči sama zaspati. Ili pustiti dijete da plače iz bilo kojeg razloga, da nešto nauči, da „jača pluća“ i slično. Dijete koje se pušta da plače do „iznemoglosti“ stvara nepovjerenje u svoga roditelja i to će se odraziti na njihov daljnji odnos kao i funkcioniranje tog djeteta u budućnosti.
Međutim, taj strah od plača (koji nam je i urođen) često ide do te krajnosti da se danas bebama daje duda u usta čim ispuste prvi zvuk.
Moramo znati da su kod beba plač, „njurganje“ i ostali zvukovi jedini načini komunikacije. Ukoliko na svako njurganje bebi guramo dudu u usta, uskraćujemo joj mnoge prilike za komunikacijom.
Duda može ponekad biti rješenje, ali moramo biti oprezni u kojoj je mjeri koristimo. Uskraćujemo li djetetu priliku za komunikacijom koja je jako važna kako bi smirili sebe? Nakon otprilike šestog mjeseca roditelji vrlo često umiruju djecu i davanjem keksića ili kore kruha pa neka djeca većinu vremena u kolicima nešto žvaču.
Djeca trebaju komunicirati, a mi zadovoljiti njihove realne potrebe. Plač djeteta je jedna od njegovog načina komunikacije, no nemojte pustiti dijete da plače do iznemoglosti i iscrpljenosti. Onda ga nitko ne čuje. I on to osjeća.
Trebam li dignuti bebu čim počne plakati?
Nastojanje da spasimo svoje dijete od neugodnih osjećaja i plača dovodi i do toga da podižemo bebu čim počne „njurgati“. Neka dijete izrazi svoje emocije i neka nam da do znanja što ga muči. Pustiti dijete da plače do mjere gdje se to definira njegovom komunikacijom je u redu.
Naš je zadatak da mnogo češće budemo promatrači i komentatori, a manje akteri.
Dakle, kada beba krene „njurgati“, najprije dođemo do nje i kažemo: “Aa plačeš… nešto ti nije u redu. Hmmm jesi li gladna?“, pa si odgovorimo na to pitanje. „Je li ti puna pelena? Jesi li umorna?“ I na taj način pokušamo doći do rješenja. Tek onda kada smo pokušali ustanoviti što bi bebi moglo biti, izgovarajući to naglas, onda se odlučujemo na akciju: „Hmm, čini se ništa od toga, možda ti treba malo blizine i maženja. Uzeti ću te.“ I tek nakon što to kažemo, krenemo podizati bebu. Dakle, dajemo joj prostora da čuje što smo rekli da ćemo učiniti.
Ukoliko je beba na podlozi i krene „njurgati“, isto je važno pustiti neko vrijeme. Ako se rasplače, onda možemo reći – „Baš si se uzrujao. Umorio si se? Gladan si? Aha, umoran si od igre, dosta ti je. Sada ću te uzeti“, sačekamo 2 sekunde „odgovor“ bebe i onda ju tek podignemo.
Ako dijete na podlozi više ne gleda igračke, to znači da je umorno od igre, ukoliko gleda neku igračku i dijete plače, moguće da ju želi uzeti. Tada opet, ne rješavamo problem za njega, ali ako beba ne puže, a igračka je pre daleko, možemo je približiti u područje gdje je može uhvatiti.
Moramo biti jako oprezni što je istinska potreba naše djece, a što je naučena potreba.
Primjerice, je li zbilja potreba naše bebe da spava cijelo vrijeme na nama ili je to naučena potreba? Jednako je primjerice i s jedenjem pred ekranima. Je li dijete zbilja jede jedino ako mu damo ekran ili smo mi to učinili da postane njegova potreba i navika? No to je posebna tema 🙂
Ono što ovdje želim naglasiti je to da ne smijemo pretjerivati u spašavanju beba i djece od svake nelagode i prvog glasa negodovanja kojeg puste. Prije svake reakcije potrebno je stati 10 sekundi više i tek onda reagirati.
Taj obrazac da se dijete ne smije pustiti da plače, shvaćen u doslovnom smislu, proteže se kako djeca rastu pa vrlo često jednako rade i roditelji malo starije djece, a ne samo beba. Mnogi roditelji misle da im djeca moraju biti sretna i da nije dobro da djeca plaču, a kamoli pustiti dijete da plače duži period.
Je li plakanje zdravo za djecu?
Poželjno je i zdravo da djeca plaču. Na taj način izbacuju iz sebe težinu koju osjećaju, a koja uopće ne mora biti povezana samo s događajem koji se upravo desio. Kada nam god djeca plaču, trebamo se prisjetiti da je super da izbace sve iz sebe! Nije lako, moramo se usmjeriti na sebe (jer tako je sve u roditeljstvu). Udahnuti nekoliko puta osvještavajući svoju nelagodu i reći si: „U redu je da plače. Neka sve izbaci“.
Upravo to možemo i trebamo reći i djetetu: „Plači ljubavi, teško ti je“. Ne trebamo i ne smijemo izvlačiti ih iz tih osjećaja. Na taj način ih uvažavamo, poštujemo, podržavamo i jačamo njihov integritet, pozitivnu sliku o sebi, na taj nam način djeca jačaju!
Ono što se ne bi trebalo raditi je ignorirati osjećaje djece. Primjerice ignorirati njegov plač jer smatramo da je „bez razloga“ (nikada nije bez razloga), ignorirati kako bi dijete prestalo plakati ili ga zatvoriti u sobu dok ne prestane.
No trebamo li toddleru koji plače jer smo u nečemu postavili granicu nuditi drugih 10 mogućnosti samo kako bi prestalo plakati ili pak koristiti distrakciju samo kako se ne bi uzrujalo? Trebamo li bebu podizati na prvi zvuk ili joj davati dudu u usta čim se malo krene „buniti“?
——> Niti jedno od toga nije zadovoljavanje potreba djece niti poštivanje njihove autentičnosti.
Nadam se da je ovaj tekst stvorio sliku koliko lako možemo površno shvatiti neku informaciju i zapravo prezaštićivati djecu te ne odgovoriti adekvatno na njihove realne potrebe. Sva djeca plaču, a svaki roditelj bi trebao pravilno postupiti prema njima u tom trenutku.
Ukoliko se želite osjećati kompetentnije i sigurnije u odgoju, preporučam Ebook (elektronski priručnik za roditelje i sve koji rade s djecom) Odgoj s manje stresa koji će vam dati temelje za lakši i kvalitetniji odgoj, preveniranje sukoba s djecom, zadovoljavanje njihovih istinskih potreba, razvoj odgovornosti i općenito stvaranje kvalitetne baze za razvoj. Jer sada, u najranijoj dobi se stvaraju temelji. O njima ovisi koliko će „zidovi“ stajati čvrsto.
Za primjer situacije plakanja iz našeg svakodnevnog života pročitajte post na mom Instagram post
