Često me pitaju kako ostanem mirna.
Pa ti danas želim reći kako.
Postoji nešto što znam, a što mi itekako pomogne da zaštitim svoje živce i budem roditelj kakav želim biti.
Sigurno si se i ti pronašla u situaciji kad pomisliš da je tvoje dijete jednostavno zločesto. Upale ti se svi alarmi i najradije bi mu dala do znanja da to tako ne može. Ili ti pak društvo nameće: “Ne možeš mu to dopuštati”, “To je zbog tog tvog odgoja”, “Mora znati tko je glavni.”
A istina je da problem najčešće nije u tome da dijete neće. Nego da od njega tražimo nešto što još ne može.
Zato prije nego zaključiš da tvoje dijete ne sluša, želim ti pokazati pravi razlog iza toga. Danas ćemo proći kroz pet čestih očekivanja koja dovode do zavrzlame, do toga da nam odgoj postane težak. I baš me to razumijevanje drži mirnom. Jer čim prestanem od djeteta očekivati ono što još ne može, nestane najveći dio moje frustracije.
1. Očekujemo da se dijete odmah zaustavi kad kažemo “ne”
Javljaju mi se čak i roditelji jednogodišnjaka: “Ja mu kažem ne, a on ne reagira. Kako da shvati da to ne radi?”
Ako očekujemo da se dijete odmah zaustavi čim mu nešto kažemo, onda ćemo se vrlo lako i sami loše osjećati. A i teže nam je odgovoriti djetetu onako kako mu zapravo treba. Jer ako to očekujemo, onda su naša očekivanja puno veća od mogućnosti djeteta. A kad je razmak između očekivanja i stvarnosti prevelik, tu se rađa frustracija. A frustracija nas onda lako odvede u vikanje ili kažnjavanje, pa u osjećaj krivnje i sumnju odgajam li dobro.
Dat ću ti jedan primjer.
Znaš li da šećer nije dobro jesti? Znaš li da nije dobro biti cijeli dan zatvorena unutra, da bi ujutro najprije trebala izaći van? Znaš li da bi trebala trenirati dva, tri puta tjedno? Puno toga znaš.
Pa uspiješ li se uvijek iskontrolirati da to ne radiš? Postoji li situacija u kojoj se ne možeš natjerati, na primjer da vježbaš, iako znaš da bi trebala?
Da bi to mogla, treba ti velika doza samokontrole i sposobnost da reguliraš samu sebe. Da ne posegneš za slatkim kad si umorna ili napeta, moraš se najprije nekako smiriti, umjesto da se smiruješ slatkim. A da se natjeraš na trening kad ti se ne da, opet ti treba ta ista samokontrola.
Znači, čak ni mi odrasli, s potpuno razvijenim mozgom, se u mnogim situacijama ne uspijemo iskontrolirati ni regulirati.
A sad zamisli dijete koje se tek razvija, koje se rodilo prije samo nekoliko godina i kod kojeg se ta sposobnost samokontrole i samoregulacije tek stvara.
Dijete može kognitivno razumjeti da nešto ne bi smjelo. Ali svejedno to ne uspije ne napraviti. Zašto? Jer još nema dovoljnu sposobnost da dovede svoje tijelo u regulirano stanje i da se kontrolira. Zato i kod bebe od godinu dana vidiš kako nešto radi i sama sebi govori “ne, ne, ne”, a ipak ne može stati.
Zato je važno da mi znamo kako postaviti granicu kad dijete stalno nešto radi. Tu nisu dovoljne samo četiri čarobne riječi. Tu dolazi puno više toga, i o tome govorim u edukaciji Kad dijete ne sluša.
2. Očekujemo da dijeli bez otpora
Roditeljima je ovo često jako teško jer misle da će njihovo dijete biti dobra osoba ako dijeli.
Ali dijete najprije mora doživjeti da je nešto njegovo kako bi poslije moglo dijeliti od srca.
Ako prisiljavamo dijete da dijeli, često se dogodi upravo suprotno. Dijete osjeti da za njega nema dovoljno. I onda dijeli isforsirano, na silu, ali ostaje ta praznina. Ili s vremenom dijeli još manje.
Važno je poticati dijete na suradnju, ali onda kad je to razvojno prihvatljivo. Dotad je na nama da mu pomognemo, ne da ga prisiljavamo.
3. Očekujemo da kontrolira udaranje kad je ljuto
Kad je dijete ljuto, ono automatski izrazi svoju emociju. Nema razmaka između emocije i ponašanja.
Ono što mi kao roditelji trebamo raditi svojim postupcima jest pomoći mu da napravi taj razmak između emocije i reakcije. A da bi dijete to moglo, najprije uopće treba razumjeti što se u njegovu tijelu događa prije nego što udari.
Tu dolazi poučavanje o emocijama. A ono se ne može dogoditi ako mi najprije ne razumijemo dijete. Ako ne razumijemo njegovu ljutnju, ako je ne imenujemo, ako ne vidimo što ju je izazvalo. I važno je znati da dijete često udara i kad se boji, ne samo kad je ljuto.
Svima nam se zna dogoditi da nas emocija ponese, iako imamo razvijen mozak. Pa kad je nama teško, zamisli koliko je tek djetetu čija se ta sposobnost tek gradi.
Zato ne vrijedi kazna. Vrijedi korak po korak, poučavanje i tvoj vlastiti primjer.
4. Očekujemo da razumije posljedice usred emocionalnog ispada
Kad je dijete u emocionalnom ispadu, ono je u primitivnom dijelu mozga. Racionalni dio tada ne funkcionira i dijete ne može razumjeti posljedice svog ponašanja.
Da bolje razumiješ svoje dijete, dobro je znati da čak ni tinejdžeri ne razumiju uvijek složene uzročno-posljedične veze. Dijete razumije da će nešto pasti ili se pomaknuti ako ga udari. Ali ne može razumjeti složene posljedice, a pogotovo ne kad je pod emocijama.
Zato ide ovaj redoslijed:
Najprije granica, ako je potrebna. Zatim povezivanje i regulacija. Tek onda razgovor o posljedicama.
Koja je točno razlika između posljedica i kazni, i kako voditi dijete da stvarno nauči biti odgovorno i uči samoregulaciji, radim u edukaciji Što kad me ne sluša? Granice i posljedice.
5. Očekujemo da pokaže empatiju čim nekog povrijedi
Kad dijete nekog povrijedi, roditelji vrlo često forsiraju “reci oprosti”.
A dijete se u tom trenutku zna ponašati kao da ga baš briga. Ali to je zato što mu je najčešće neugodno. Prestrašeno je vlastitom reakcijom, reagiralo je automatski i nije bilo pod kontrolom. I ono što mu je tada najvažnije jest da ga mi ne odbacimo. Da nismo ljuti na njega. Da nismo nezadovoljni njime.
Djeca doslovno imaju antene kojima procjenjuju volimo li ih i prihvaćamo li ih. I onda, pod tim stresom, idu u obranu. Zato se znaju praviti kao da ih ništa ne dira.
To je i razlog zašto u tom trenutku ne mogu osjećati empatiju prema drugome. Jer su preplavljeni vlastitim emocijama. A da bismo osjećali empatiju prema drugome, moramo najprije barem djelomično smiriti sebe.
Uz to, ako je dijete povrijedilo drugoga, to znači da je i samo već otprije bilo u nekom svom stresu. A dok je tako preplavljeno, još nije sposobno vidjeti drugu osobu. Trenutno je u svom problemu.
Zato je najprije važno da dijete osjeti potpunu sigurnost uz tebe. Tek onda može ući u razgovor s tobom, primijetiti kako je drugoj osobi i pokušati popraviti ono što je napravilo.
Dakle, zašto dijete ne sluša?
Granica nije očekivanje da dijete samo napravi ono što razvojno još ne može.
Granica znači da razumijem što moje dijete još ne može i da mu zato posudim svoju smirenost, samokontrolu i vodstvo, sve dok ih samo postupno ne izgradi.
I baš me to znanje drži mirnijom nego bilo koja tehnika. Jer kad znam da moje dijete nije zločesto, nego da nešto još ne može, prestajem se boriti s njim i počinjem ga voditi.
Ako želiš naučiti kako postaviti granicu kad dijete stalno radi nešto što ne smije, bez beskrajnog ponavljanja, vikanja i kazni, sve to zajedno prolazimo u edukaciji Kad dijete ne sluša? Granice i posljedice.
Pogledaj sve informacije o edukaciji OVDJE.
ČESTA PITANJA
Zašto me dijete ne sluša?
Najčešće ne zato što je zločesto ili prkosno, nego zato što od njega tražimo nešto što razvojno još ne može. Sposobnost da se zaustavi, pričeka ili kontrolira svoju reakciju tek mu se gradi. Kad to razumijemo, i nama je lakše i djetetu pomažemo na pravi način.
Zašto dijete ne sluša s 2 godine?
S dvije godine dijete počinje razvijati svoju volju, sebe počinje doživljavati odvojeno od tebe. Kako bi istražilo tko ono je, najprije puno puta mora reći “ne”.
Također još uvijek razvija samokontrolu i samoregulaciju. Može razumjeti tvoje “ne”, ali se svejedno ne uspije zaustaviti jer mu se taj dio mozga tek gradi. Zato mu uz granicu često treba i naša pomoć da stane.
Kako postaviti granicu djetetu bez vikanja?
Granica ne znači da dijete samo napravi ono što još ne može, nego da mu mi posudimo svoju smirenost i vodstvo dok to ne izgradi. Zaustavimo ponašanje mirno i jasno, povežemo se s djetetom, a tek onda, kad se smiri, razgovaramo. Kazna pritom ne uči samokontroli, uči je ponavljanje i naš primjer.
Treba li prisiljavati dijete da dijeli?
Ne. Dijete najprije mora doživjeti da je nešto stvarno njegovo kako bi kasnije moglo dijeliti od srca. Ako ga prisiljavamo, često dijeli na silu, ali ostaje osjećaj da za njega nema dovoljno. Bolje ga je poticati na suradnju kad je za to razvojno spremno.
Zašto dijete ne kaže oprosti kad nekoga povrijedi?
Najčešće ne zato što mu nije stalo, nego zato što je i samo preplavljeno. Prestrašeno je vlastitom reakcijom i najviše ga brine jesmo li ljuti na njega. Dok se ne osjeti sigurno uz nas, ne može istinski vidjeti drugu osobu ni osjetiti empatiju.