Prilagodba na vrtić i jaslice se većini nas čini kao “čas posla” dok nas vrtlog tih emocija ne zakovitla.
Moje je dvoje djece prošlo taj proces tako da mogu osjetit koliko je taj proces emotivno nabijen.
Iz tog je razloga važno opremiti se alatima za nošenje s vlastitim emocijama i onima za podržavanje djeteta u tom procesu koji je za većinu djece stresan.
Motivacija za ovaj tekst dolazi nakon primljenih informacija kako neki dječji vrtići zabranjuju da djeca koja se prilagođavaju na vrtić, donose sa sobom prijelazno sredstvo. Namjerno koristim stručnu riječ “prijelazno sredstvo” jer kad kažemo “tješilica” uglavnom mislimo samo na nekakvu krpicu ili nekog tipičnog plišanca.
Prijelazno sredstvo su i stvari poput dude i nekog drugog predmeta koji ima jednaku ulogu kao i krpica ili plišanac.
Dakle, to je predmet kojeg dijete koristi za umirivanje. S obzirom da djeca nemaju razvijenu sposobnost samoregulacije te da se ona razvija korak po korak godinama, potrebna im je pomoć u tome. Što je dijete manje to mu više treba sredstvo koregulacije. To je najprije roditelj i trebao bi biti najviše roditelj ili staratelj, dakle drugo blisko ljudsko biće. Kada to roditelj nije u mogućnosti, dijete često poseže za dekicom, dudom ili nekom drugom stvarčicom.
Nemaju sva djeca prijelazno sredstvo, odnosno tješilicu.
Polazak u vrtić za mnogu je djecu izrazito stresan period jer se odvajaju od svog roditelja po prvi put na tako dugo te ostaju u prostoru gdje nema poznatih osoba na koje se može osloniti. Štoviše, tu je hrpetina nepoznatih osoba i u našoj zemlji i previše osoba (12 beba u jaslicama, 25 djece u vrtićkim skupinama), a dijete nema roditelja da se umiri kada u tijelu nastanu nesigurnost, nemir, nelagoda ili strah.
Treba određeni dio vremena i emocionalno responzivan odgajatelj da dijete dobije osjećaj sigurnosti uz njega. Nekoj djeci treba više, a nekoj manje.
S obzirom na to da u prilagodbi dijete korak po korak ostaje samo, ukoliko ima inače svoju tješilicu, ona će mu omogućiti da se regulira uz pomoću nje. Dakle, tješilica će mu pomoći da svoje tijelo vrati u stanje sigurnosti, a to je stanje u kojem se naše dijete može dobro razvijati.
Bez imalo cenzure, smatram da je oduzimanje tješilice (prijelaznog sredstva) djetetu tijekom i neko vrijeme nakon prilagodbe, narušavanje njegovih osnovnih potreba i to nikako ne bi trebala biti proizvoljna odluka vrtića već bi trebalo postojati pravilo na nacionalnoj razini.
Kada odvikavamo dijete od tješilice, odnosno prijelaznog sredstva, onda mu moramo ponuditi drugi način umirivanja samog sebe korak po korak ili pak dajemo sebe (mi ili odgajatelj – utješnu riječ, dodir, pogled, zagrljaj, igru, pjevušenje…).
Također, kako vrijedi pravilo da ne odvikavaš istovremeno od dude, pelene, dojenja (…), tako, samo još više vrijedi pravilo u slučaju prilagodbe na vrtić ili jaslice (jer tu nema roditelja blizu) – ne radimo u sito vrijeme prilagodbu na vrtić i odvikavanje od prijelaznog sredstva.
Ukoliko tvoje dijete nema prijelazno sredstvo, ne brini jer postoje drugo načini na koje možeš pomoći djetetu da se osjeća sigurnije.
Više od 500 roditelja koji su se u posljednje dvije godine pripremili na polazak djeteta na jaslice i vrtić osjećali su sigurnost i vođenje tijekom tog procesa prilagodbe svog djeteta, znali su kako pripremiti dijete da mu je što manji stres, što očekivati i kako podržati dijete u emocijama te što sve mogu koristiti da djetetu daju sigurnost tijekom tog procesa koji je vrlo često izrazito stresan za ta naša malena bića.
