Mislim da se baš svaki roditelj pronašao u situaciji gdje ne zna kako da postupi, a da dijete shvati da to nešto ne bi smjelo raditi. U očaju, jer vidimo da nas dijete “ne doživljava” gubimo kontrolu, objašnjavamo sve jače, sve glasnije, prijetimo…
Postoji razlog zašto nas dijete u tim situacijama uopće “ne čuje” i ne reagira kako bismo voljeli da reagira, a u ovom ćete tekstu doznati i zašto, te kako postupiti da svi iz situacije izađu kao pobjednici.
Jedna od vrlo važnih vještina koju trebamo naučiti djecu (i sebe) je „period hlađenja“.
Što „period hlađenja“ znači?
Kada imamo određene sukobe s djecom bilo koje dobi, od rane pa do tinejdžerske i odrasle, potrebno je najprije smiriti emocije i tek onda krenuti rješavati problem. Mislim da smo većinom svjesni toga kada se radi o odnosima s drugim odraslima, ali si u odnosima s djecom vrlo lako damo oduška. ?
Zašto se najprije trebamo smiriti kada smo pod utjecajem jakih emocija pa tek onda reagirati?
Vrlo je teško fokusirati se na rješenje kada smo nervozni i ljuti. Tada reagiramo impulzivno i nepromišljeno. Zato je period hlađenja važan za nas i za našu djecu. Ono što je popularno u roditeljstvu, ali i u odgojno-obrazovnim ustanovama, je da djecu stavljamo u period hlađenja (time-out, stolica za razmišljanje, kutak za čitanje i slično) ali u smislu kazne. Ovdje ne govorimo o takvom periodu hlađenja.
Kako izgleda period hlađenja i zašto je on važan?
Dogovorili ste se s djetetom da dođe kući u 21.00 h, a ono kasni. To vas naljuti, prestraši i izvan sebe ste. Jedva čekate da dođe i da mu sve istresete u lice.
Ajmo zamisliti taj scenarij kroz 2 načina reakcije.
1. NAČIN REAGIRANJA – Reakcija u afektu
On bi tekao sigurno ovako:
„KADA JE BIO DOGOVOR DA DOĐEŠ?! JESAM LI TI REKLA DA PRESTANEŠ KASNITI? SUTRA NE MOŽES VAN! PA ĆEŠ NAUČITI DOLAZITI NA VRIJEME! JEL’ TI ZNAŠ KAKO SAM SE JA BRINULA / BRINUO?!”
A dijete će se braniti: „Pa dobro samo pola sata. Nikada me ne razumiješ. Konstantno mi nešto prigovaraš!” i slično.
2. NAČIN REAGIRANJA – Promišljena reakcija
To je reakcija koja će dovesti do boljeg ponašanja djeteta, odnosa punog povjerenja i razvoja onih vještina i vrijednosti koje želimo za naše dijete.
Taj bi način reagiranja izgledao otprilike ovako:
Dok je dijete došlo, mi smo već pokušali smiriti svoje tijelo. Osvijestili smo emocije koje imamo, locirali smo ih u tijelu, disali duboko, pronalazili nekoliko pozitivnih stvari u svemu tome. Dijete je stiglo, pozdravimo ga i eventualno kažemo da sutra ujutro želimo razgovarati (tonom koji nije prijetnja već odašilje poruku “važno mi je da to riješimo i da nam bude svima bolje”). Drugo jutro kažemo djetetu kako smo jučer bili zabrinuti i kako nas je kašnjenje baš izbacilo iz takta. Kažemo da primjećujemo kako se kašnjenje dogodilo već nekoliko puta i da bi voljeli pronaći rješenje. Pitamo: „Koja ti rješenja predlažeš?“ i „Što ti misliš o tome?“. (Ovaj primjer vrijedi za djecu sve dobi)
Na taj način dijete je:
1. Naučilo da se stvari rješavaju hladne glave jer ih u suprotnom vrlo teško riješimo na način da poštujemo jedni druge i održimo kvalitetan odnos te vrlo teško pronalazimo rješenja koja će dati dugoročne rezultate.
2. Dobilo poruku da je poštovano, vrijedno, njegov je integritet sačuvan (sto nije slučaj kada reagiramo ljutnjom i kaznama) te će to dijete zbog izostanka napada reagirati promišljeno umjesto da uzvraća napad. Jer kada mi napadamo, dijete se brani, uzvraća napad ili pak „bježi“, nikako ne vidi našu perspektivu. Dakle osiguravamo da promisli o svom ponašanju i razumije našu perspektivu te “sutra” bude sigurnije u sebe, emocionalno stabilnije, mentalno snažnije i odgovornije.
3. Naučilo kako se problemi u životu rješavaju.
4. Naučilo kako brainstormati – pronalaziti više rješenja na problem i odabrati najbolje.
5. Naučilo kako voditi dijalog što je jedna od najbitnijih vještina za odnose, što privatne (brak, prijateljstva, roditeljstvo), što poslovne.
6. Naučilo se odgovornosti jer prihvaća odgovornost za svoje ponašanje – zato što smo svojom reakcijom došli do toga da se ne brani već promisli.
7. Dijete ostaje povezano s nama i dobiva osjećaj da smo njegov saveznik, a ne protivnik.
8. Dijete razvija povjerenje u nas koje nam nedostaje kad su u pubertetu, a zaboravljamo da se ono gradi od 0. godine.
Koje su posljedice reakcije iz prvog scenarija?
1. Dijete razmišlja kako smo grozni, kako smo protiv njega i kako ne razumijemo njegov svijet.
2. Dijete se udaljava od nas i još će nam više skrivati, još će više razvijati nepoželjna ponašanja i neće nam se povjeravati.
3. Dijete nema potrebu doći sljedeći put na vrijeme kući jer je razvilo odgovornost i jer vas poštuje već iz osjećaja straha, ili će pak nastaviti kasniti.
4. Dijete će taj bunt koji ima prema vama izraziti negdje drugdje – ponašanja koja su rizična, a daju mu osjećaj ‘ja sam bitan, samostalan i svoj!!’
5. Dijete se može povlačiti i razvijati osjećaj da je manje vrijedno, da je neshvaćeno.
6. Narušavamo integritet djeteta.
7. Narušavamo naš odnos i razvijamo nepovjerenje.
8. Povećava se vjerojatnost inata i neposluha kako bi dijete zadovoljilo svoje potrebe za pripadanjem, važnošću…
…
Koji način reagiranja odabireš?
Primjer je dan na situaciji s djetetom tinejdžerske dobi ali jednak pristup koristi se i s djetetom od otprilike 3 godine na dalje. Ne zaboravite napraviti pauzu i kad se smirite i vi i dijete, pitati ga što ono predlaže kao rješenje. Na taj će način dijete postati mnogo odgovornije, a vaš odnos kvalitetan i povezujući pa ćete imati manje problema u budućnosti. Kada stanemo i potrudimo se uzeti u obzir i perspektivu djeteta, tada možemo doći do pozitivnih razvojnih ishoda.
Period hlađenja još možemo nazvati i pozitivni time-out. Dakle, kada smo god u “uzavreloj” situaciji s djetetom, od najranijih godina pa do puberteta, i roditelji i djeca trebaju uzeti time-out. Pozitivni time-out. Djetetu kažemo kako smo uznemireni i kako je najbolje da kasnije razgovaramo o problemu. Da, to kažemo i djetetu od 3 godine samo što prilagodimo način komunikacije. Manjem djetetu možemo predložiti ili pitati ga što želi raditi da se smiri. Umjesto kazne, djetetu uvijek trebamo predložiti neke aktivnosti koje može raditi dok se smiri. Primjerice: “Vidim osjećaš se ljuto, ne možeš se kontrolirati. I ja se osjećam tako. Što želiš raditi da se smiriš? Želiš li slagati kocke? Čitati slikovnicu/knjigu? Odmarati? (ovisno o dobi)? I nakon što se smire obje strane možemo odabrati onaj drugi način reagiranja iz teksta iznad – razgovarati o osjećajima, pitati o tome što možete i kako možete sljedeći put, pričati o tome kako biste vi voljeli reagirati drugi put, koristiti ja-poruke i tako dalje.
Praksa čini čuda. Ulaganje u odgoj nije ulaganje samo u dijete. To je prvo ulog u sebe same. Jer bez našeg osvještavanja i razvoja nemoguće je osvještavati i mijenjati odgoj.
Ukoliko se želimo zbližiti sa svojim djetetom, onda moramo otpustiti kontrolu i vježbati gledati što se nalazi ispod ponašanja djeteta.
Više o tome kako ostvariti suradnju s djecom, odnos pun povjerenja te omogućiti djetetu temelje za kvalitetan razvoj možete pročitati u Ebooku Odgoj s manje stresa.
