Mislim da samo onaj tko je roditelj zna koliko je strpljenja potrebno i koliko je teško ponekad odabrati onaj pravi način. Djeca ispituju granice jako puno puta u danu, imaju osobine koje nam se baš i ne dopadaju. Primjerice, nikako da pospremi, krene i završi negdje drugdje ili je ekstremno uporno i “tvrdoglavo”.
Iako bi svi mi roditelji ruku u vatru dali za samopouzdanje svog djeteta, u praksi nam malo lošije ide.
Nalaziš li se u situaciji da sto puta ponavljaš, da kritiziraš svoje dijete u nadi da konačno nešto napravi ili prestane raditi?
Kritika se najčešće događa onda kada dijete nije onakvo kakvo želimo da je. Kad se ne ponaša onako kako želimo da se ponaša.
Kritikom pokušavamo naučiti svoje dijete da se ponaša bolje. No uspijevamo li to? Čak i ako smo dovoljno uporni u kritikama i ponekad uspijemo, pod koju cijenu?
“Nemoj to tako raditi, prestani!”
“Odustani, vidiš da ti ne ide”
“Stvarno si grozan! kako se to ponašaš?!”
“Daj, molim te!” (sarkazam)
“Pogledaj kako si to napravio, uopće se nisi potrudio”
Jesu li ti poznate neke od ovih rečenica?
Iako znam da je tvoja namjera najbolja, istina je da ovakav način odgoja, ne samo da ne dovodi do boljeg ponašanja, nego loše utječe na djetetovo samopouzdanje i sigurnost u sebe, također.
One su zapravo recept kako do djeteta s kojim imamo više problema, djeteta koje se ne osjeća dobro sa sobom, djeteta kojem nedostaje samopouzdanja i koje zbog toga ima lošiji performans i u školi i u odnosima.
Više lošeg ponašanja
Kritikom naglašavamo ono što nije dobro, a tako ne potičemo da dijete postane bolje u onome što radi. Baš suprotno. Naglašavanjem onoga što nije dobro djetetu šaljemo poruku da ono nije sposobno nešto napraviti ili se ponašati dobro. U psihologiji postoji termin za to, a to je samoispunjavajuće proročanstvo.
Nisko samopoštovanje i samopouzdanje
Mi smo za djecu savršenstvo.
Sve što govorimo za njih je istina. Oni bi sve na svijetu dali da nas zadovolje, ali zbog razvoja mozga to ne uspijevaju (i naših trauma koje projiciramo na svoju djecu).
U skladu s time, sve rečenice koje izgovaramo djetetu i ono kako se odnosimo prema njima – dijete upija i to postaje njegov unutarnji govor. Onaj tihi nesvjesni glas koji je tu cijeli život i oblikuje kako se osjećamo i kako djelujemo.
Dijete koje je povučeno u sebe – pročitaj ovdje.
“Glavna stvar koju mi roditelji trebamo napraviti je prihvatiti naše dijete onakvo kakvo je. Prihvatiti njegovu povučenost. Prihvatiti sve što s njom dolazi. “
Narušeno povjerenje koje utječe na razvoj mozga i ponašanje
Čestim kritiziranjem roditelji narušavaju odnos s djetetom jer iz takve komunikacije dijete uvijek izlazi poniženo i nedovoljno dobro. Takvo dijete se neće obratiti svojim roditeljima za savjet i utjehu. Takvo dijete ostaje samo. Mozak koji ne osjeća povezanost boravi u stanju stresa što loše utječe na razvoj. U stresu lošije učimo, u stresu “preživljavamo”.
Upravo se tako postepeno gubi intimnost odnosa, slušanje roditelja postaje besmisleno jer kako god bilo dijete nikada nije dovoljno dobro.
Negativno utječemo na upornost djeteta
Dijete koje je često kritizirano brže odustaje onda kada mu nešto ne ide od one djece koja nisu kriziriana. Upornost je narušena jer je kritiziranjem poslana poruka: “trud koji si do sada uložio uopće nije važan jer očito nisi uspio”.
Zato, sljedeći put kad poželiš kritizirati, stani, najprije reguliraj svoje tijelo tako da ga ili protreseš ili prodišeš duboko s dužim izdahom, spusti se na razinu djeteta, dotakni ga i reci što želiš da napravi.
Primjerice:
Razumijem da ti se ne da pospremati. Ni meni se često neda i to je nešto što svi moramo. Kako ti mogu pomoći u tome da kreneš?
ili
Pokušavam da pospremiš ali me ne čuješ. Ajmo pospremiti pa ćemo nakon toga zajedno igrati onu igru.
ili
Vidim da ti je teško pospremati. Od kud želiš početi? Hoćeš najprije ove kocke ili slikovnice?
A uvijek nam ostaje i igra, da na zabavan način s djecom dođemo do rješenja.
Povezanost je ključ!
Ne zaboravi, želimo da nas dijete posluša ne zato što nas se boji već zato što je razvilo i razvija vještije logičkog razmišljanja, razumijevanja posljedica svoga ponašanja, empatije, samokontrole i regulacije emocija koje su u pozadini svakog lošeg ponašanja.
Želiš stvarati odnos s djetetom koji će mu omogućiti da je sigurno u sebe, u odnosima s drugima, vjeruje sebi i koje se osjeća dobro u vlastitoj koži zbog čega je i uspješnije u životu? Bilo da tvoje dijete ima 1 ili 15 godina – klikni ovdje.
