Vrlo me često roditelji pitaju kako da svom djetetu „objasne“ nešto poput toga da ne smije rušiti čaše, da ne smije baciti bocu kada popije mlijeko, proliti vodu iz čaše, dirati njihovu kavu ili pak udariti drugo dijete.
Roditelji jako puno objašnjavaju djeci, a djeca još manje slušaju ili nastavljaju raditi isto. Slijedi nekoliko savjeta koji će vam pomoći u tome.
1. Jako je važno očekivanja uskladiti s dobi djeteta
Dijete do otprilike tri godine ne razumije posljedicu u tom smislu i za njega to „ne“ ne znači puno – jednostavno, dijete razvojno ne može razumjeti da će se TV razbiti ako po njemu lupa i da novi TV košta. Ne razumije zašto nam je važno da ne dira kavu, zašto ne smije srušiti čašu i slično. Potreba za istraživanjem mnogo je jača od razumijevanja zašto nešto ne smije napraviti.
Ono što je uloga nas roditelja je da u toj dobi ne zahtijevamo poslušnost na naše „ne“ jer ste sigurno i sami svjedoci da u tome jednostavno ne uspijevamo – dijete i dalje radi ono što ne želimo da radi iz ovih gore razloga. Ono što je naša uloga je da prilagodimo očekivanja i okruženje. Dakle, ako dijete baca čaše – maknemo čaše, ako dijete baca bocu kada je popije – onda se približimo kada je pri kraju i uzmemo bocu prije nego je baci. Neće cijeli život bacati bocu niti će ga kazna naučiti nečemu dobrom. Ok, TV ne možemo maknuti ali možemo prilagoditi očekivanja, postavljati granicu i biti strpljivi jer njegov mozak tome još nije dorastao.
Ne možemo očekivati od djeteta rane dobi (do otprilike 3 godine) da razumije zašto ne smije dirati utičnice. Mi smo ti koji trebamo zaštititi sve utičnice u stanu. Ne možemo očekivati od djeteta čak i iznad 3 godine da ne istrčava na cestu jer njegov mozak ne može još shvatiti koja je moguća posljedica toga. Na nama je da ga držimo za ruku htjelo to dijete ili ne.
2. Potrebno je postaviti granicu
Ako dira uporno našu kavu i želi nešto s njom – podignemo šalicu ili stavimo na sredinu stola gdje ju dijete ne može uzeti, ukoliko se dijete penje na nas kako bi ju dohvatilo dosljedno ga spuštamo govoreći „Ne želim da mi diraš kavu“. Ukoliko dijete udara drugo dijete na nama je da se spustimo, postavimo ruku koja neverbalno postavlja granicu i kažemo: “Ne dozvoljavam da udaraš”.
To i dalje ne znači da će dijete to prestati raditi, ali djeci granica treba. Njima treba siguran roditelj koji mu pokazuje gdje su granice, do kuda može. Što ih manje postavljamo ili ako ih ne postavljamo na pravi način to će ih dijete više testirati.
3. Djeluj umjesto da previše pričaš
Mnogi roditelji danas, na sreću, žele puno bolje odgajati djecu pa bježe iz kažnjavajućeg (nepoštujućeg) načina odgoja, no vrlo lako tada završe u pretjeranom objašnjavanju koje potpuno zbunjuje djecu i ne daje im sigurnost koju trebaju. Oni ipak trebaju da smo im mi lideri. Poštovati dijete ne znači objašnjavati i moliti dijete da se ponaša na određeni način. Nedostaje jasnoće i čvrstoće.
Dakle, dužinu rečenice treba prilagoditi dobi. Rečenica nam ne smije biti duža od 10-tak riječi, za djecu ispod 3-4 godine neka ima samo nekoliko riječi. Jasno, kratko i s pauzama između jer djeca ne procesuiraju informacije brzo kao i mi. Trebamo mnogo sporije pričati. Umjesto molbi i objašnjavanja kod gore navedenih ponašanja potrebno je postaviti granicu na navedeni način i držati se ovog pravila. Kada previše objašnjavamo i koristimo duže rečenice dijete postaje zbunjeno, ne razumije i nema osjećaj da je sigurno. Sigurno je kada ima roditelja koji jasno postavi granicu, s poštovanjem i ljubavlju, koji je dosljedan i jasan. Djelovati je važnije od naše verbalne reakcije.
Kada znamo što možemo a što ne možemo očekivati od djeteta određene dobi, možemo biti opušteniji i pravilnije reagirati. Odgoj zahtjeva jako puno strpljenja, zato odgajajući svoju djecu možemo jako puno osobno rasti ukoliko to želimo. Jer prilagođavanje očekivanja, postavljanje granice na odgovarajući način te kontroliranje izgovorenog zahtjeva sposobnost kontroliranja vlastitog bijesa, otpuštanje ega i prihvaćanje sadašnjeg trenutka.
Djeca nisu objekti koje trebamo oblikovati onako kako će nama biti najlakše. Dijete je individua koja zahtijeva poštovanje, kojoj još mozak nije razvijen i zato moramo s time uskladiti naša ponašanja. Tek tada ćemo moći imati dijete koje „sluša“ veći dio vremena, koje je odgovorno i sve ono ostalo što za njega želimo te koje će u odrasloj dobi biti zdravije, sretnije, mentalno stabilnije i uspješnije.
Više o tome kako ostvariti bolji odnos s djetetom, olakšati si svakodnevicu te postaviti dobre temelje za razvoj možete pročitati u Ebooku Odgoj s manje stresa – Alati za poticanje cjelovitog razvoja djece, preveniranje snažnih emocionalnih reakcija i dobivanje suradnje
