Dolazak novog djeteta u obitelj je vrlo često najdramatičnija promjena u životu vašeg djeteta. Dotaknut je odnos s roditeljima, osjećaj sigurnosti djeteta, osjećaj vlastite vrijednosti… Zato je važno da uskladimo svoja očekivanja te se pripremimo.
Evo što možete učiniti da sebi i djetetu olakšate situaciju te omogućite djetetu neometani razvoj.
- Imati realna očekivanja
Koliko god nam tijekom trudnoće izgleda kako dijete prihvaća bebu, većina djece ne zna što ih uopće čeka. Nama se čini da oni to razumiju, vidimo da se vesele bebi u trbuhu, pričaju o njoj… Međutim, mislim da ni mi roditelji ne znamo što nas zapravo čeka, a ne samo djeca.
Većina djece nakon što dobije brata ili sestru osjeća gubitak i prolaze kroz proces žalovanja, doživljava emocije ljutnje i tuge zbog dolaska nove bebe. Boje se da gube ljubav roditelja.
U velikom broju slučajeva se tako osjećaju i kada ne pokazuju promjene u ponašanju. Tada djetetu treba još više podrške kako bi moglo proraditi emocije koje drži u sebi. U nemogućnosti da se nose s tim emocijama djeca razvijaju različita nepoželjna ponašanja. Neka od njih su:
- Regresije u razvoju – mokrenje, obavljanje stolice u gaćice, zadržavanje stolice, zamuckivanje, regresija u govoru
- Psihosomatski problemi – bolovi u određenim dijelovima tijela
- Ignoriranje majke – zna se javiti i nekoliko mjeseci nakon poroda
- Tantrumi, otpori, “neposluh”
- Agresija prema bebi
- Kasnije otimanje igračaka bebi…
- Prihvatiti i potaknuti dijete da izrazi emocije
Kada dijete udara bebu, grubo je prema njoj, skače oko nje i slično, važno je mirno postaviti granicu: „Ne dozvoljavam da skačeš kraj njega“ i onda uvažiti osjećaje: „Znam da je teško imati novog bracu/seku“ ili „teško ti je jer je braco/seka tu? Dođi, pomoći ću ti da siđeš, možeš sjesti kraj mene ili skakati ondje“.
Dakle, umjesto da objašnjavamo djetetu kako je beba mala, kako nju to boli, kako je ono veliko…. potrebno je uvažiti njegove osjećaje (nakon postavljene granice): „Ponekad može biti jako teško imati malog brata ili sestru. Razumijem da se osjećaš tužno ili ljuto, ja sam tu za tebe.“
Dijete jako dobro zna da je beba malena, ali jednostavno ne može kontrolirati svoje emocije i ponašanje. Najvažnije je da postupamo mirno i vrlo kratko kako je opisano u primjerima. Starijoj djeci možemo tijekom dana reći da je u redu biti uzrujan, tužan i ljut i kad ne zna zašto se tako osjeća, da smo mi uvijek tu i da nam može reći kako se osjeća.
Što više prihvaćamo njihove osjećaje i ponašanja, to će dijete prije osjećati da je sigurno, povezati se s nama i novim djetetom. Prihvaćanje ne znači i ne postavljanje granice (važno je da ponovno naglasim).
- Razumjeti da ponašanje uvijek ima razlog
Kao i inače u odgoju, nikad ne bi trebali dijete prozivati lošim, dobrim ili reći to je ružno i sl. Uvijek govorimo o ponašanju koje je rezultat unutarnjih osjećaja djeteta. U protivnom dijete dobiva poruku da je ono loše, a ne njegovo ponašanje. Kritiziranje djeteta dovodi da se dijete i dalje tako ponaša, čak i gore. Sva nepoželjna ponašanja treba sagledati u širem kontekstu našeg odnosa s djetetom, okolnosti i potreba djeteta.
- Vrijeme 1 na 1
Nakon dolaska nove bebe, potrebno je da mama provodi bar neko kratko vrijeme sa starijim djetetom bez bebe, kada se mama malo oporavi, naravno. Neka beba bude u drugoj sobi s nekim na početku, a kasnije možete i izaći na pola sata samo sa starijim djetetom van. Ne zaboravite da su aktivnosti poput presvlačenja i kupanja idealne za povezivanje ako ih obavljamo polako i svjesno povezujući se s djetetom. Ne morate se sat vremena igrati s njime. Nekoliko puta po nekoliko minuta prisutnosti može napuniti njegov „emocionalni rezervoar“ da može nastaviti dalje.
Ne zaboravite na rečenice poput:
Kako mi je lijepo s tobom.
Volim te gledati dok se igraš.
Lijepo mi je jesti s tobom.
Volim provoditi vrijeme s tobom.
Volim ići s tobom u park.
Sretna sam kad te kupam.
- Uključi dijete
Uključivanje djeteta u aktivnosti brige oko bebe daje mu osjećaj autonomije i važnosti. Tada će manje zadovoljavati te potrebe nepoželjnim ponašanjima. Iako, kada nam dijete kaže „neću“ to je zapravo način na koji zadovoljava potrebu za osjećajem autonomije i vrijednosti – ja mogu odlučivati za sebe.
Neka vam dijete pomogne donijeti pelenu, obrisati bebu, baciti pelenu…. Pripazite kako komunicirate s djetetom prilikom tih aktivnosti, „ne“ zamijenite s „možeš ovako“.
- Pripremi okolinu
Pripremite prostor za igru bebe gdje ona može biti sigurna, a ne da morate stalno uskakati i potičite samostalnu igru. Bebe i djeca se savršeno znaju igrati sama ako im to od početka dopustimo.
- Jasno postavljaj granice
Kada dobijemo drugo dijete, ne da se moramo nositi samo sa svojim emocijama već i s emocijama starijeg djeteta. To za majku nije uopće lako. Bez obzira što se najvjerojatnije javi osjećaj krivnje, moramo ustrajati u postavljanju granica. Ukoliko krenemo popuštati djetetu zato što mu je teško, ono će se osjećati još nesigurnije. Granice čine dijete da se osjeća sigurnim i to mu još više treba nakon što dobije brata ili sestru.
- Budite jasni i predvidljivi
Ukoliko je djetetu teško kada brinete o bebi, unaprijed mu recite što će se dogoditi. Primjerice, spremate se hraniti bebu, onda kažete djetetu tako da se spustite na njegovu razinu: „Ja ću sada hraniti xx (bebu uvijek zovite imenom, a ne beba), ti se možeš igrati dok ga ja hranim. Kad završim ćemo….“.
Dijete će se mnogo bolje osjećati kad unaprijed zna što će se dogoditi i što će on raditi dok vi posvećujete pažnju bebi.
Ukoliko dijete nastavi ometati, postavimo granicu kao što je gore navedeno.
- Dajte i djetetu vremena da se prilagodi
Ukoliko dijete inače ide u vrtić, poželjno je i njemu dati vremena za prilagodbu. Jer mi se prilagođavamo, a ono ima samo nekoliko sati za prilagodbu kada dođe iz vrtića. To je izvedivo ukoliko majka ima pomoć od partnera ili drugog člana obitelji. Uvijek je važno odluku prilagoditi vašim konkretnim okolnostima. Mnoga djeca reakciju razviju tek kasnije kada shvate da beba ne odlazi i da je to trajno stanje, pa nam se na početku može činiti da mu ne treba to vrijeme prilagodbe. N kao što sam rekla, na početku često nisu svjesni da ta beba ostaje kod kuće. To može biti otprilike 2 tjedna izbivanja iz vrtića. Može biti i skraćeni odlazak ili odlazak kod bake i djeda na nekoliko sati da mama „predahne“ ili šetnja s dadiljom. Važno je da obitelj prilagodi sebi jer ukoliko majku jako umara da je dijete cijeli dan kod kuće nakon poroda, onda to opet nije dobro za dijete tako da je bolje da ide u vrtić.
- Potražiti podršku
Kada postanemo roditelji ne dobivamo znanja za sve što nas čeka. Roditelji misle da sve treba ići kako ide, kako su svi tako će i oni. Majke vrlo često proživljavaju teške emocije nakon poroda, a ne potraže podršku. Razgovor sa stručnom osobom je nešto najnormalnije i najveći dar koji možemo podariti sebi i svom djetetu. Nije za očekivati da možemo i znamo sve sami riješiti. Napravite svoj krug podrške (suprug, prijateljice…).
I za kraj… najvažnije je da smo svjesni kako ne možemo “spasiti” dijete iz njegovih emocija jednako kao što ne možemo spasiti bližnjeg kada osjeća gubitak. Možemo prihvatiti njegove emocije i biti podrška. Jedina je razlika što djeca, zbog nemogućnosti kontrole (jer je mozak još u razvoju), te emocije pokazuju nepoželjnim ponašanjima. Zapamtite, nepoželjna ponašanja, što su teža to su veći krik za razumijevanjem, podrškom, ljubavlju i promjenom pristupa roditelja. Ali možemo mi to <3
Ovdje možete pročitati stariji Instagram post na temu dolaska drugog djeteta u obitelj.
