Sigurna sam da si u svojem životu barem jednom čula/o onu poznatu “Ma, on se srami”.
Danas ću ti ispričati zašto je to jako loša rečenica i kako postupati kad se tvoje dijete srami.
Pitanje je i je li tvoje dijete koje se srami ujedno i nesigurno u sebe?
Većina djece prolazi kroz faze srama. Kao bebe nisu sramežljivi baš zato što okolinu ne doživljavaju odvojenom od sebe, no kad počinje biti svjesno sebe u odnosu na druge – e tada kreće i sramežljivost.
Neka su djeca introverti, osobe povučenije u sebe pa time i sramežljivije.
No, čini se da društvu ne pašu djeca koja su živa, ali ni ona koja su povučena.
Nikad dobro, ha?
Roditelji i ostali itekako stavljaju prevelik pritisak na dijete koje se srami time da na glas komentiraju sramežljivost djeteta:
“Ma on se srami…” ili “Što se sramiš?!”
Zamišljam da li bismo isto tako pristupali odrasloj osobi. Ne bismo.
Vrijeme je da počnemo shvaćati kako dijete ima emocije baš kao i mi i da je potrebno poštovati ga u tome.
Zapitaj se:
Što to meni radi kad moje dijete ne želi pozdraviti jer se srami?
Koje osjećaje u meni izaziva kad se moje dijete ne može priključiti u igru drugoj djeci?
Što to meni u tijelu izaziva?
Kreni od sebe, radi se o tebi!
Komentiranjem srama na taj način mi pojačavamo djetetov sram jer mu šaljemo poruku: “Nisi dobar takav kakav jesi, nešto nije u redu s tobom, želim da si drugačiji, želim da ne osjećaš to” i tako samo pojačavamo sram i iz prirodne povučenosti i pozitivne sramežljivosti mi činimo disfunkcionalni sram – pretjerani sram kod našeg djeteta koji ostaje i u odraslosti. Emocija ostaje zarobljena u tijelu jer roditelj nije bio tu uz dijete da se emocija propusti.
Naravno, nije to jedini razlog. Svako kažnjavanje, kritiziranje i vikanje na dijete potiče osjećaj srama i krivnje u djetetu jer poruka je “ne valjaš”.
Kako poticati samopouzdanje djeteta i kad je s obzirom na temperament povučenije – pročitaj ovdje.
“Svim je roditeljima zajedničko upravo to da žele odgojiti dijete koje će vjerovati sebi, izboriti se za sebe, znati što osjeća i slušati taj svoj osjećaj, koje je uporno jer vjeruje da može!”
Mi odrasli se, kao što se i djeca, uvelike razlikujemo jedni od drugih. Tako će jedno dijete s lakoćom ulaziti u kontakte s novim osobama, a drugo, jednako vrijedno, nešto teže.
I to je u redu.
Glavna stvar koju mi roditelji trebamo napraviti je prihvatiti naše dijete onakvo kakvo je. Prihvatiti njegovu povučenost. Prihvatiti sve što s njom dolazi.
Prihvaćanjem možemo pomoći djetetu da doživi proces: emocija je tu, prođe kroz moje tijelo i ode.
Tako se razvija unutarnja snaga djeteta.
Baš ta etiketa “ma, on se srami” često iz usta roditelja izlazi kao isprika jer se dijete ne ponaša onako kako okolina od njega očekuje. Često u sebi sadrži tu negativnu konotaciju kojom nimalo ne prihvaćamo to što djetetu nešto nije ugodno.
Zaboravljamo da je u toj situaciji najteže djetetu.
Sljedeći puta kada se nađeš u takvoj situaciji spusti se na razinu djeteta i budi mu mu blizu. Primijeti treba li tvojem djetetu u tom trenutku blizina. Reci mu da je u redu. Nemoj komentirati na glas njegov sram.
Kad ignoriramo ili osuđujemo emociju u tijelu djeteta ili kad ju pak ignoriramo foksirajući se samo na loše ponašanje – tada se dijete odvaja od svojih emocija, od slušanja impulsa u svom tijelu. A sutra, sutra želimo da kaže prijateljima “ne” za drogu jer osjeća da to nije u redu.
Danas, danas učimo djecu vjerovati sebi, kroz svakodnevni odgoj. Kasnije je vrlo teško.
Povučena djeca trebaju još više roditeljeve prisutnosti.
Trebaju još više prihvaćanja.
Trebaju još više roditeljeve blizine.
Neće ih to oslabiti, to će ih ojačati!
Samostalniji i emocionalno stabilniji ljudi su oni koji su mogli u djetinjstvu osloniti se na roditelja, ne oni koji su odbacivani na taj način, odguravani i požurivani.
Sjeti se da možda sramežljivost i povučenost tvog djeteta znači da je svjesnije sebe i drugih.
I zapitaj se što ti u svom odgoju možeš napraviti da unatoč eventualnoj urođenoj karakteristici svog djeteta možeš napraviti da bude sigurno u sebe!
Ako si spremna odgajati dijete koje je sigurno u sebe, otporno, koje sluša sebe, uporno je i osjeća se dobro u svojoj koži te hrabro korača kroz život – obavezno klikni ovdje i saznaj kako to postići.
