Kada pitamo roditelje što žele za svoje dijete kad poraste odgovori najčešće budu: „Da bude – sretno, uspješno, sigurno u sebe, da ima samokontrolu, da bude fleksibilno, moralno, empatično…“, a naša ponašanja čine vrlo često upravo suprotno. Svaki naš postupak i svaka naša riječ gradi dijete baš i kao cigla kućicu.
Evo nekoliko ciglica da sagradimo stabilnu kućicu:
1. Uvažavanje osjećaja
Doživljavajte dijete ozbiljno kao i frendicu kada vam priča! Boli ga? Onda kažemo: „Boli te? Uf, vidim da te boli. Treba ti pomoć? Da ta zagrlim? Ili Kako ti mogu pomoći? Sigurno boli jako“. Ako njega boli, tko smo mi da kažemo da ne boli? Kada bismo tako 3 puta rekli prijateljici kada se na nešto požali – ne bi nam više bila prijateljica.
Nikad ne negirajte niti ne umanjujte bilo kakve osjećaje djeteta i kad vam se čine totalno bezazleni – ljutnju, strah, sram, tugu…
Tipičan primjer je sram djece. Što roditelji najprije naprave kada negdje dođu a dijete se srami? Najprije ljudima kažu: „A on je sramežljiv!“ i „Šta se sramiš, ajde idi, ajde dođi! Šta se sramiš!?“ U 3. licu govorimo (što nikad ne smijemo) i osiguravamo da zauvijek postane sramežljiv jer naš govor postaje njihov unutarnji govor u odrasloj dobi.
Zamislite sada ovo: mnogi od nas su sramežljivi, je tako? Neugodno nam je kada sa partnerom ili prijateljicom dođemo negdje u društvo i naša bližnja osoba zna da nas je malo sram. Zamislite da kaže: „A ona je sramežljiva! Nju je malo sram! Pa daj ne srami see!“ Kako biste se osjećali? Znam! Kao g****! Eto tako je djeci ?
Neshvaćanjem, potiskivanjem i ismijavanjem njegovih osjećaja dijete dobiva poruku da je manje važno, neshvaćeno i manje vrijedno. Ti se osjećaji provlače u odraslu dob i teško ih je mijenjati.
Umjesto Ne plači! – Vidim tužan si. Umjesto Ne viči! – Vidim ljut si. Kako se možeš smiriti?
2. Odgojni postupci
Koristi odgojne postupke za koje NE vrijedi da moramo napraviti da se dijete osjeća loše kako bi naučilo da se mora ponašati bolje. Zamislite da vas partner pošalje u sobu kada ste živčani pa se derete po kući i na njega. Biste li se tada ponašala bolje? Možda i bi u tom trenutku zbog straha, ali dugoročno biste postajali osoba koja osjeća da nije vrijedna, da nije poštovana, da nije viđena niti uvažena. Postali biste osoba koja je manje sigurna u sebe.
Pronalaziti treba one odgojne postupke koji su usmjereni na rješenje i na to da se dijete osjeća bolje kako bi se ponašalo bolje.
3. Mentalna snaga i osobni razvoj
Da bi se dijete razvilo u mentalno snažnu osobu, ono treba mentalno snažnog roditelja. Odnos s našom djecom je pod utjecajem naših nesvjesnih unutarnjih obrazaca. Sve tko smo mi, sva naša iskustva iz prošlosti, posebno djetinjstva, utječu na to kako odgajamo odnosno kako reagiramo. Djeca dodiruju naše najbolnije točke. Na nama je hoćemo li to vidjeti ili ćemo „popravljati“ djecu. Sve je više ljudi spremno ulagati u svoj osobni razvoj. I to je ključ.
Nama roditeljima treba da mijenjamo sebe, a ne djecu. Djeca će slijediti.
4. Dijeljenje osjećaja
Jako je važno razgovarati s djecom o svojim osjećajima. Roditelji često skrivaju tugu u teškim situacijama, a djeca ju osjete i čak mogu osjećati krivnju. Zato, recite djeci kada ste tužni i zbog čega. Prepričajte im svoj dan. Također, razrađujte s njima njihove stresne događaje – dan u vrtiću, posjet doktoru, svađu s prijateljem – putem otvorenih pitanja, putem priča ili u igri.
Tako im pomažemo da bolje razumiju i razrade stresne događaje u svom mozgu te će oni na taj način ostaviti manje tragova.
5. Reagiranje na greške
Kako reagiramo na greške djeteta jedan je od najvažnijih faktora koliko će dijete biti sigurno u sebe i kako će reagirati u životu na stresne situacije i na pogreške u privatnom i poslovnom životu. Kako reagiramo na padove? Na prolivenu vodu koja je rezultat potrebe za istraživanjem, a mi ju interpretiramo neposluhom i želimo ju spriječiti kaznama?
Šalje li naša reakcija na grešku djeteta poruku da je u redu griješiti jer svi griješe i da je važno krenuti dalje nakon pogreške? Uči li dijete uz pomoć naše reakcije kako ispraviti greške i kako biti odgovorno ili se osjeća krivo i posramljeno?
Uči li samoreflektirati na svoje ponašanje i razmisliti kako drugi puta može bolje? Trebamo im postavljati otvorena pitanja koja će ih usmjeravati na posljedicu njihova ponašanja: Što možeš učiniti kako bi na vrijeme stigao u školu? Što ćemo učiniti s ovime što si prolio? …
Ovo je samo 5 stvari ali one će uvelike promijeniti naš odnos s djecom i pružiti im alate da hrabro koračaju u svijet.